Sindrom hroničnog umora: Kome je potreban odmor, a kome hormoni?
Kako prepoznati da je umor postao vaš stalni pratilac? Koji nedostatak određenih supstanci može dovesti do pada energije? I kako prevazići sindrom hroničnog umora?
Statistika pokazuje da trećina ljudi na planeti stalno živi u stanju umora. Ipak, medicinska dijagnoza sindroma hroničnog umora postavlja se samo kod 1–2% njih.
Uobičajeno je da osoba osjeća iscrpljenost nakon bilo koje infekcije, ali koliko dugo će ona trajati zavisi od početnog stanja organizma, prisustva hroničnih bolesti, težine preležane bolesti itd. Ponekad pacijenti priznaju da ih astenija (od grčkog a esthénos – „bez snage“) prati godinu ili čak godinu i po dana nakon što su ozdravili.
Ove pritužbe često dolaze od onih koji su preboljeli COVID-19. Kod ovih pacijenata san, pažnja i pamćenje ostaju nestabilni. Kada ovi simptomi traju duže ili se pojačavaju, neophodno je potražiti pomoć ljekara.
Sindrom hroničnog umora i svakodnevni, fiziološki umor: U čemu je razlika
Prvi kriterijum za dijagnozu hroničnog umora jeste vrijeme: sumnja na ovaj sindrom postoji ako osoba šest mjeseci osjeća iscrpljenost koja se ne ublažava noćnim snom, odmorom ili godišnjim odmorom. Ovo stanje često prati nesanica noću i pospanost tokom dana, uz poremećaj apetita i loše raspoloženje. Međutim, postavljanje dijagnoze nije jednostavno, jer je potrebno isključiti mnoge druge bolesti.umor
Sindrom hroničnog umora je povezan s biološkim encefalomijelitisom – upalnim oboljenjem nervnog sistema koje uzrokuje oštećenje mijelinskih ovojnica nerava. Ovo stanje zahtijeva poseban terapijski pristup.
Iako stres, nepovoljna ekologija, fizičko opterećenje i nezadovoljstvo životom mogu doprinijeti sindromu, glavnim uzrokom smatra se virusno opterećenje. Nakon pandemije COVID-19, broj pacijenata s astenijom značajno je porastao. Najviše su pogođeni ljudi koji su ranije bili izuzetno produktivni – njima je posebno teško da prihvate stanje u kojem ne mogu obaviti ni osnovne zadatke.
Hronični umor može biti i manifestacija drugih virusnih oboljenja, poput hepatitisa, herpes virusa ili endokrinih poremećaja poput dijabetesa. Zato je prije postavljanja ove dijagnoze neophodno isključiti druge uzroke.
Kako mozak reaguje na sindrom hroničnog umora
Rad mozga zavisi od neurotransmitera – hemijskih supstanci koje omogućavaju prenos signala između neurona. Kod hroničnog umora dolazi do poremećaja u sintezi ovih supstanci, što izaziva simptome poput loše memorije, smanjene produktivnosti, poremećaja sna i razdražljivosti.
Neurolozi mogu precizno povezati simptome sa nedostatkom određenih neurotransmitera. Na primjer:
- Manjak dopamina: izaziva umor, potrebu za slatkišima i povećanje težine.
- Nedostatak gama-aminobuterne kiseline (GABA): dovodi do razdražljivosti, problema sa spavanjem i osjećaja anksioznosti.
U ovakvim situacijama, ljekari propisuju odgovarajuće preparate za vraćanje ravnoteže i olakšavanje simptoma.
Ako su rezultati analiza uredni, a umor ne prolazi, pacijentu se preporučuje psihološka podrška, a u težim slučajevima i psihijatrijski tretman. Metode poput relaksacije, disajnih vježbi, joge i ćigonga pomažu u normalizaciji stanja i povećanju energije.
Pogrešni načini suočavanja s umorom
Mnogi pokušavaju umanjiti stres alkoholom, ali to vodi do zavisnosti. Umjesto da opušta, alkohol vremenom djeluje kao neurotoksični otrov, pojačavajući anksioznost i depresiju.
U borbi protiv hroničnog umora ključno je izbjegavanje destruktivnih navika i usvajanje zdravih metoda suočavanja. Ako osjetite simptome, ne odgađajte posjetu ljekaru kako biste pronašli najbolji put ka oporavku.
Psihološke metode i terapija lijekovima
U radu sa pacijentima koji pate od sindroma hroničnog umora neki stručnjaci koriste psihokorekciju i fizioterapiju, kao što je metoda senzorne deprivacije. Tokom ovog tretmana, pacijent se smješta u bazen sa magnezijumskom soli koja podržava tijelo na površini vode, stvarajući osjećaj bestežinskog stanja u potpunom mraku i tišini. U ovom stanju, mozak minimizira ulazne signale.
Nakon seanse u bazenu, pacijent se obučava tehnikama disanja i drugim metodama koje za 10–15 sesija mogu u potpunosti ukloniti konstantan osjećaj umora. Postoji i mnogo drugih metoda:
- Transkranijalna elektro-stimulacija (TES-terapija): Ova terapija koristi električne struje kako bi stimulisala mozak na proizvodnju endorfina i serotonina, pomažući u suočavanju sa stresom i poboljšanju psihoemocionalnog stanja. Takođe, ima pozitivan uticaj na vaskularni sistem, smanjuje upale i ublažava bol.
- Trenažeri za obnovu fizičke aktivnosti i barokomora za obogaćivanje organizma kiseonikom: Ovi uređaji pomažu u podizanju energije i tonusa organizma.
- Metode bioakustičke korekcije i vježbe u bazenu doprinose poboljšanju opšteg stanja i vraćanju snage.
U određenim slučajevima, pacijentima se mogu propisati farmakološki preparati za poboljšanje isporuke hranljivih materija do mozga. Kada je potrebno, koristi se i hormonska terapija.
Kako spriječiti pojavu asteničnog sindroma?
Najbolja prevencija je redovna kardioaktivnost koja traje duže od 40 minuta (kao što su brza šetnja, vožnja bicikla i sl.) i koju treba uvrstiti u svakodnevnu rutinu. Idealno bi bilo da se fizičke aktivnosti odvijaju na otvorenom, kako bi se organizam obogatio kiseonikom i dobila doza vitamina D.
Uz fizičku aktivnost, važno je uključiti i kognitivne aktivnosti koje omogućavaju mozgu da obrađuje nove informacije. Dobar izbor je hobi koji donosi zadovoljstvo i istovremeno omogućava učenje nečeg novog.
Redovnim kombinovanjem fizičkih i mentalnih aktivnosti, moguće je spriječiti ulazak hroničnog umora u život i održati energiju na optimalnom nivou.