Karijerno iskreno s Jelenom: Koliko kao roditelji zaista utičete na to čime će se dijete baviti?
Karijerno iskreno s Jelenom: Koliko kao roditelji zaista utičete na to čime će se dijete baviti?
Kolumna: Jelena Rajković
Mentor za promjenu karijere | Kouč za lične ciljeve
Počinje nova školska godina, a sa njom i pitanja koja mnogi roditelji nose tiho, negdje u pozadini. Da li je moje dijete na dobrom putu? Da li dovoljno znam čime se zanima? Da li sam trebao/la više da se uključim u odabir srednje škole? A šta ako ne upiše fakultet?
Kroz svoj rad sa odraslim klijentima, gotovo redovno dođemo do jedne te iste teme, iako razgovor krene od CV-a ili promjene posla. Vrlo brzo ispliva priča o djetinjstvu, o tome ko je nekome rekao šta da upiše, koji su poslovi bili „sigurni“, a koji „nisu za ozbiljne ljude“. Mnogi od mojih klijenata danas, u svojim 30-im i 40-im, tek uče da razaznaju šta zapravo žele, jer su prvi izbor napravili prema tuđem planu, a ne prema sopstvenim željama.
Zato mislim da je ova tema važnija nego što se čini na prvi pogled, posebno sada kada roditelji sjede s djecom i biraju srednju školu ili razmišljaju o fakultetu.
Uloga roditelja u karijernom putu djeteta je ogromna, ali ne na način na koji većina misli.
Nije najvažnije da roditelj zna odgovor umjesto djeteta, ili da unaprijed osmisli „siguran“ put. Najvažnije je da dijete odrasta u okruženju u kojem smije da istražuje, da griješi, da mijenja mišljenje, i da ga niko ne kažnjava zbog toga što još ne zna šta želi.
Djeca vrlo rano počnu da prepoznaju naša očekivanja, čak i onda kada ih nikada glasno ne izgovorimo. Osjete kada nas njihova ocjena iz matematike razočara više nego što nas obraduje kada ih vidimo sretne dok crtaju ili nešto stvaraju svojim rukama. Osjete kada o sigurnim zanimanjima govorimo s olakšanjem, a o kreativnim ili nekonvencionalnim putevima s blagom brigom u glasu. I ta mala zapažanja, ponavljana godinama, često oblikuju mnogo više od bilo kojeg razgovora o izboru škole.
Zato mislim da najveći doprinos roditelja nije u tome da dijete usmjere ka „pravom“ zanimanju, već da mu pomognu da bolje upozna sebe. Da primijete šta ga prirodno zanima, u čemu uživa i kada izgubi osjećaj za vrijeme jer je potpuno zaokupljeno onim što radi. Da postavljaju pitanja umjesto da nude gotove odgovore.
Šta ti se ovdje najviše svidjelo? Šta bi voljela da radiš cijeli dan kada ne bi morala da razmišljaš o novcu ili tuđem mišljenju?
Kada je riječ o srednjoj školi, mnogi roditelji se osjećaju kao da moraju pogoditi budućnost djeteta u trinaestoj ili četrnaestoj godini. Ali istina je da srednja škola rijetko određuje cijelu karijeru. Mnogo je važnije da dijete izabere okruženje u kojem će se osjećati dobro, u kojem neće gubiti motivaciju, i koje mu ostavlja prostor da i dalje istražuje. Gimnazija ne znači da mora upisati fakultet. Strukovna škola ne znači da je „manje sposobno“. Ono što najviše šteti djetetu nije „pogrešan“ izbor škole, nego osjećaj da je izbor nepovratan i da će ga cijeli život pratiti ako pogriješi.
A što se tiče fakulteta, sve više radim sa klijentima koji imaju diplomu koju nikada nisu upotrijebili, i sve više sa onima koji su izgradili uspješnu karijeru bez nje. Fakultet nije garancija dobrog posla, niti je njegov izostanak garancija lošeg. Ono što jeste važno jeste da dijete, kada donese tu odluku, zna zašto je donosi, a ne da je to jedina opcija koju je ikada čulo da postoji.
Puno roditelja me pita kako da „podrže“ dijete u ovom procesu, kao da za to postoji tačna formula. Po mom iskustvu, podrška je zapravo mnogo jednostavnija: slušati bez žurbe da ponudimo rješenje, postavljati pitanja iz radoznalosti, a ne iz straha, i priznati kada ne znamo odgovor umjesto da glumimo sigurnost koju ni sami ne osjećamo. A možda je najvažnije od svega da vlastiti strah od neizvjesnosti ne prenesemo na dijete i počnemo ga doživljavati kao njegov strah.
Jer djeca ne uče najviše iz naših savjeta. Uče iz onoga što vide da mi radimo sa svojim životom i svojom karijerom. Ako mi sami ne vjerujemo da postoji više od jednog „pravog“ puta, teško ćemo to prenijeti djetetu, koliko god se trudili da to izgovorimo riječima.
Ne postoji savršen recept za to kako pomoći djetetu da izabere dobru karijeru. Ali postoji nešto što svaki roditelj može da radi od danas, a to je da ostavi prostor djetetu da se traži, koliko god to nekad bilo neizvjesno i za nas same. Jer dijete koje odrasta uz osjećaj da smije da istražuje, da griješi i da mijenja pravac, mnogo je vjerovatnije da će jednog dana raditi nešto što ga zaista ispunjava, nego dijete koje je od malena naučilo da postoji samo jedan tačan odgovor.