Karijerno iskreno s Jelenom: Koliko dugo ostajemo u poslu koji nas više ne ispunjava?
Karijerno iskreno s Jelenom: Koliko smo dugo spremni da ostajemo u karijeri koja nas ne ispunjava — i koje su posljedice toga?
Kolumna: Jelena Rajković
Mentor za promjenu karijere | Kouč za lične ciljeve
Karijerno iskreno s Jelenom
Ostajemo dugo u karijeri koja nas ne ispunjava čini mi se mnogo duže nego što bismo ikada priznali. Ostajemo jer je plata na vrijeme. Jer su uslovi korektni. Jer imamo osjećaj sigurnosti. Jer znamo sistem, ljude, način rada. Nije to u potpunosti ono što želimo… ali jeste “dovoljno dobro” da ne odemo.
I tako prolaze mjeseci, kod nekoga i godine. A posledice? One ne dolaze odmah…dolaze tiho. Kroz nedelju veče kada osjetiš kamen u stomaku. Kroz jutra kada odlažeš alarm još pet minuta, pa još pet. Kroz sve češće razmišljanje: „Da li je ovo za mene?“. A na papiru je sve u redu, ali u tebi nije. I to je onaj dio o kojem se najmanje priča. Jer nemamo “dovoljno jak razlog” da odemo.
Ne mrzimo posao. Samo… nismo dovoljno svoji u njemu. Radimo u timu koji nam ne prija. Sa šefom koji nas mikromenadžuje. U firmi čije vrijednosti ne osjećamo kao svoje. Ili jednostavno na poziciji na kojoj ne možemo da zamislimo sebe narednih nekoliko godina ili do penzije. Ali ostajemo. Jer šta će neko reći. Jer šta ako ne uspijem. Jer je sigurnije.
I tako, malo po malo, naviknemo se na život koji nas ne raduje. I prestanemo da se igramo. A najgore je što to postane normalno.
A onda se, kao karijerna mentorka, pitam..šta je sa tim “tihim” razlozima za promjenu? Šta ako je dovoljan razlog to što osjećaš da to nije ono što ti treba, iako je objektivno sve okej?
Kod mene se ta tačka desila sa 26 godina. Bila sam biolog i radila u nevladinom sektoru kao projektna menadžerka. Uz to još jedan posao, nekad i dva dodatna. Da bih mogla da pokrijem osnovne troškove života kao djevojka koja je došla iz malog grada sa sjevera i nosi odgovornost da sve sebi sama obezbijedi. Znala sam da mogu više. I drugačije. Bila sam gladna, finansijske sigurnosti, ali i osjećaja da radim nešto što me pokreće. Da učim, napredujem, rastem. I ta glad me je pokrenula.
Napravila sam zaokret i započela svoju karijeru u IT-u. Danas, četiri godine kasnije, radim u bankarskom sektoru. I to je nešto što tada nisam mogla ni da zamislim. Ali ono što jesam osjećala tada i što i danas pamtim, jeste olakšanje. Osjećaj da sam poslušala sebe.
Bilo je mnogo straha i nesigurnosti, osjećaja usamljenosti, jer nisam imala primjere oko sebe. I, na momente, imala sam osjećaj da gubim identitet. Da više ne znam ko sam bez onoga što sam do tada bila.
Ali upravo tu počinje nešto novo. Jer posledice ostajanja često su veće i skuplje od posledica promjene. Samo što ih kasnije osjetimo. Kroz gubitak motivacije. Gubitak osjećaja da radiš nešto svoje što voliš. I, na kraju počneš da gubiš sebe.
Zato danas, kao karijerna mentorka, želim da dijelim i podižem svijest o tome da je moguće imati zdravu karijeru. Karijeru koju voliš. Posao kojem se raduješ. Koji je u skladu sa tvojim vrijednostima, tvojim potencijalima i koji zaista želiš da radiš.
I ne moraš imati veliki razlog da odeš. Ponekad je dovoljan i onaj mali, tihi glas u stomaku koji ti govori da to više nije tvoje mjesto.