Personalizovana ishrana: Kako vještačka inteligencija odlučuje šta jedeš
Vještačka inteligencija više ne odlučuje samo šta gledamo i gdje putujemo – sada određuje i šta ćemo jesti.
Sadržaj članka
sakrij
Algoritmi već odlučuju šta gledaš, koga upoznaješ i gdje ideš. Sada – i šta jedeš. Kako funkcioniše personalizovana ishrana zasnovana na DNK, mikrobiomu i AI tehnologiji, i čemu će sve to dovesti — zdravlju ili potpunoj kontroli.
Jedeš ono što je u frižideru. A tamo je ono što je neuronska mreža, obučena na osnovu tvoje DNK, mikrobioma, nivoa glukoze, sna, stresa i posljednje tri bilješke tvog terapeuta, predložila. Klasična naučna fantastika? Ne više. To je stvarnost koja se već promoviše na tržištu biotehnologije i prehrambenih korporacija.
Pitanje više nije hoće li hrana postati personalizovana. To se već dešava. Pitanje je: gdje je granica između zdravstvene zaštite i nametljive kontrole, između preporuke i manipulacije.
Kako vještačka inteligencija mijenja način na koji jedemo
Personalizovana dijeta nije pileća salata
Prije par godina, riječ „dijeta“ značila je ograničenje. Manje šećera, manje masti, manje zadovoljstva. Sada to znači algoritam. On ne samo da određuje šta „smiješ“, a šta je „štetno“, već to čini ne na osnovu prosječnih tabela, već na osnovu analize tvojih biomarkera: genetskih podataka, funkcije crijeva, metabolizma, pa čak i reakcije organizma na određene namirnice.
Osnova ovog pristupa je tzv. nutrigenomsko testiranje. U praksi izgleda jednostavno: daš uzorak pljuvačke, krvi i za par nedjelja dobiješ izvještaj. U njemu jasno piše: evo namirnica koje ti teoretski pomažu da apsorbuješ gvožđe. A evo i onih od kojih ti nivo šećera skače brže.
Godine 2020, izraelski istraživački institut Weizmann Institute of Science objavio je podatke koji pokazuju da glikemijski odgovor na isti proizvod (npr. bananu) može značajno da se razlikuje među ljudima. To znači da preporuka „jedite manje brzih ugljenih hidrata“ ne važi ako tvoj organizam mirno reaguje na krompir, ali odmah izbacuje glukozu iz riže. Više nema opštih pravila.
Vještačka inteligencija odlučuje šta jedeš. Bukvalno.
Personalizovane preporuke više nisu samo test krvi. To su ogromne količine podataka koje treba nekako interpretirati. Tu na scenu stupa AI. Algoritmi se obučavaju na hiljadama bioloških profila, uparuju ih sa podacima o ponašanju (šta osoba jede, koliko se kreće, koliko spava), i zatim nude plan ishrane koji optimalno funkcioniše za tu konkretnu kombinaciju gena, bakterija i hormona.
Startup ZOE (koji su osnovali naučnici sa Harvarda i Oksforda) obećava upravo to. Nosiš senzore za glukozu, pošalješ uzorke i nakon par nedjelja dobiješ aplikaciju koja ti tačno kaže: ovaj proizvod ti donosi 85 poena od 100, a ovaj samo 20. Jedi ovo, izbjegavaj ono. Sve to pokreće AI.
Američka kompanija DayTwo ide još dalje. Oni koriste mikrobiom crijeva kao glavni indikator na osnovu kojeg grade plan. U obzir uzimaju ne samo šta jedeš, nego i kako hrana utiče na tvoje stanje satima, pa čak i danima kasnije. Algoritam stalno uči — podaci se ažuriraju, preporuke se mijenjaju.
Zvuči sjajno. Gdje je kvaka?
Na prvi pogled, ovo je tehnološko čudo. Ali ta budućnost ima i drugu stranu medalje. Za početak, nije sve što je naučno ujedno i dokazano. Mnogi startupovi rade na spoju biologije i marketinga. Istraživanja postoje, ali često su preliminarna, sa malim uzorkom ili kontradiktornim rezultatima.
Na primjer, 2022. godine u časopisu Cell objavljen je rad koji je analizirao vezu između mikrobioma i individualnih reakcija na hranu. Zaključak: postoji uticaj, ali nije toliko univerzalan da bi se mogla napraviti precizna dijeta. Mikrobiom je nestabilna stvar. Mijenja se u zavisnosti od vremena, sna, antibiotika, čak i od toga s kim živiš.
Drugi problem je etika. Kada predaješ biomaterijal, povjeravaš usluzi svoje najosjetljivije podatke. Pitanje je: šta se dešava s njima poslije? Ko ih čuva? Ko ih prodaje? Da li se koriste za treniranje neuronskih mreža? I ko na kraju odlučuje šta ti „treba“ da jedeš — ti ili algoritam obučen na tijelima drugih ljudi?
Biohacking 2.0: od eksperimenata do sistema
Personalizovana ishrana dio je novog pokreta ka „pametnom tijelu“. To nije samo zdrav stil života, nego pokušaj da se nadmudri starost, uspori upala i poboljša kognitivna sposobnost. Sve to uz pomoć hrane izabrane po modelu „simulatora“. Nije to samo pileća prsa, nego pileća prsa u 18:30 sa 40 grama kinoe i obaveznom šetnjom poslije.
Najzanimljivije je to što ovdje gotovo da nema univerzalnih savjeta. Ono što jednom daje nalet energije, drugog baca u maglu. Personalizacija nije hir, nego fiziologija. A tu AI zaista ima prednost: može uzeti u obzir više faktora nego bilo koja knjiga iz dijetetike.
Hrana kao kod: može li se „hakovati“ tijelo?
Pristalice personalizovanog pristupa uvjerene su: da. Postoje teorije da pravi omjer makro- i mikronutrijenata može ne samo održavati zdravlje, već i „reprogramirati“ metabolizam, smanjiti rizik od hroničnih bolesti i uticati na ekspresiju gena. Zvuči kao naučna fantastika, ali, na primjer, istraživanje sa Stanforda (2023) pokazuje da su učesnici koji su pratili dijetu zasnovanu na AI preporukama smanjili nivo C-reaktivnog proteina (marker upale) za 18% u roku od 6 nedjelja.
Ali postoji jedan problem. Takvi podaci ne mogu se primijeniti na sve. Da, algoritmi postaju pametniji. Ali ljudsko tijelo nije kod. Ono je složenije, nelogično, podložno raspoloženju, stresu, slučajnosti. I ono što je radilo u kliničkim uslovima možda neće raditi u svakodnevnom životu.
Još jedno pitanje koje skoro niko ne postavlja: šta će se desiti kada ovakvi sistemi postanu masovni? Sada su dostupni uglavnom u SAD-u, Velikoj Britaniji i Izraelu. Cijena je od 200 do 1000 dolara. Ali kako tehnologija napreduje, biće sve jeftiniji. I tada postoji rizik – hoće li ishrana postati novi metod kontrole?
Kada tvoj frižider zna da imaš predijabetes, a online prodavnice ti automatski kriju proizvode sa visokim indeksom. Kada osiguranje podiže premije ako ne pratiš AI preporuke. Kada podaci o tvojoj reakciji na hranu postanu dostupni marketarima. Ovo nije paranoja, ovo je tržišna logika.
Šta uraditi povodom toga?
S jedne strane, ovo je tehnološka revolucija. Hrana više nije slučajnost, nego svjestan izbor zasnovan na podacima. S druge strane, to je rizična zona. Dok ne postoje transparentni standardi, dok ne postoje etički okviri, sve se zasniva na povjerenju. A povjerenje je osjetljiva stvar. Pogotovo kada nije riječ o kupovini, već o zdravlju.
Dakle, izbor je tvoj. Možeš čekati da ti algoritam kaže da je danas „dan brokolija“. Ili možeš posmatrati. Sebe. Svoje tijelo. Kako hrana utiče na tvoje raspoloženje, san, energiju. Možda je to, za sada, najpersonalizovanija dijeta.