Karijerno iskreno s Jelenom: Kako postaviti granice na poslu, a ostati profesionalna
Karijerno iskreno s Jelenom: Kako postaviti granice na poslu, a ostati profesionalna
Kolumna: Jelena Rajković
Mentor za promjenu karijere | Kouč za lične ciljeve
Kao karijerna mentorka, često primjećujem da ljudi misle da je najveći problem na poslu plata, menadžer ili količina posla. Međutim, u razgovoru sa klijentima mnogo češće otkrijemo da je pravi problem nešto drugo – osjećaj da moraju da budu stalno dostupni, da preuzimaju više nego što mogu i da im je teško da kažu „ne“.
Vremenom takav način rada postane svakodnevica. Ostaješ duže na poslu, odgovaraš na poruke nakon radnog vremena, preuzimaš zadatke koji nisu tvoji i uvjeravaš sebe da je to samo privremeno. Da će se stvari uskoro smiriti. Ali najčešće se ne smire.
Granice na poslu nisu znak da nisi timski igrač niti da ti nije stalo do rezultata. Naprotiv. One pokazuju da znaš da upravljaš svojim vremenom, energijom i odgovornošću. Bez njih vrlo lako dolazimo do tačke u kojoj više ne radimo kvalitetnije, već samo više.
Ono što primjećujem kroz mentorski rad jeste da ljudima najčešće nije problem to što ne znaju kako da postave granice. Mnogo češće ih plaše posljedice.
Plaše se da će ih drugi doživjeti kao nezainteresovane, manje posvećene ili nedovoljno ambiciozne. Neki se plaše da će propustiti priliku za napredovanje, dok druge prati mnogo dublji strah – strah da bi, ako počnu da postavljaju granice, mogli izgubiti posao.
Zbog toga pristaju na još jedan zadatak, još jedan sastanak, još jedan rok. Ostaju duže, rade vikendom i odgovaraju na poruke i kada nisu na poslu, jer vjeruju da je to cijena sigurnosti.
Međutim, postavljanje granica ne počinje razgovorom sa menadžerom. Počinje mnogo ranije pitanjem koje postavljaš sebi: Zašto mi je toliko teško da kažem „ne“? Da li se plašiš da ćeš razočarati druge? Da ćeš djelovati manje posvećeno? Da će neko pomisliti da nisi dovoljno dobra? I tako vrlo često problem nisu granice, već uvjerenja koja imamo o tome šta znači biti dobar zaposleni.
Mnogi od nas su naučili da vrijedimo onoliko koliko možemo da izdržimo. Da uvijek budemo dostupni, da prihvatimo svaki zadatak i da ne pravimo problem. Ali dugoročno, takav način rada vodi ka umoru, frustraciji i osjećaju da posao upravlja nama, umjesto da mi upravljamo svojim poslom. To, naravno, ne znači da treba odbijati svaki novi zadatak ili biti nefleksibilan. Postavljanje granica znači da otvoreno razgovaraš o prioritetima, da kažeš kada je tvoj kapacitet popunjen i da zajedno sa menadžerom ili timom pronađeš najbolje rješenje.
Međutim, važno je reći i da problem nije uvijek u tome što ne znaš da postaviš granice.Ako radiš u okruženju u kojem je sve stalno hitno, rokovi su nerealni, prekovremeni rad postaje pravilo, a pokušaji da razgovaraš o prioritetima nailaze na nerazumijevanje, vrijedi da se zapitaš da li je problem zaista u tebi ili u mjestu na kojem radiš.
Koliko god da rad na sebi i razvoj komunikacijskih vještina mogu pomoći, postoje organizacije u kojima zdrave granice jednostavno nisu dio kulture. U takvom okruženju nije realno očekivati da jedna osoba sama promijeni sistem rada.
Zato je važno napraviti razliku između situacije u kojoj treba da naučiš da jasnije komuniciraš svoje granice i one u kojoj, uprkos svim pokušajima, organizacija ne ostavlja prostor za zdrav i održiv način rada.
Ja vjerujem da uspješna karijera nije ona u kojoj si uvijek dostupna i spremna da prihvatiš sve. Uspješna karijera je ona u kojoj možeš da rasteš, napreduješ i daješ svoj maksimum, a da pri tome ne izgubiš sebe. Jer nijedan posao ne bi trebalo da traži od tebe da svoju vrijednost dokazuješ stalnim odricanjem od sopstvenih granica.
Zato te podsjećam da cilj nije da naučiš kako da izdržiš više, već kako da živiš i radiš održivo. Jer karijera nije sprint u kojem pobjeđuju oni koji se najviše istroše, već proces u kojem dugoročno ostaju oni koji znaju da zaštite sebe na vrijeme.