Sara Stojkanović: Moja Afrika
Sara Stojkanović, humanitarka i arhitektica razgovarala je s nama za magazin Ljepota & Zdravlje
Sadržaj članka
sakrij
Arhitektica, humanitarka Sara Stojkanović je žena koju pokreće iskrena ljubav prema prostoru, ljudima, životu… Istraživački rad ju je odveo u Afriku. Vjeruje da se arhitektura ne tiče fizičkih okvira prostora, već ljudi.
Sara Stojkanović: Moja Afrika
Vjerujem da in-situ pristup istraživanju daje jedine adekvatne informacije za uticajne doprinose, naročito u stvaranju prostora (arhitekture), jer se zasniva na direktnom kontaktu sa zatečenim okruženjem.
Još uvijek imam stranice prvog rada koje sa strana sadrže opise svakodnevnog života, kakvog sam ga tada osjetila i zbog kojeg se vraćam: “Još uvijek izvještavam s ulica, škripavih autobusa, raseljenih plemenskih boma, natjeranih štedljivošću ovih solo-hodočašća – na istinu.
Svaki prostor na koji se naiđe djeluje kao zaraslo selo koje se mnogo puta reprodukovalo, ispuzalo iz žbunja, iz savane, do podnožja globalizacije. U premošćavanju jaza između arhitekture svakodnevnih ljudskih potreba i arhitekture arhitekte, kako obezbijediti zajedničku referentnu tačku? (…) Dozvoljavamo da nove građevine rastu iz svakodnevnog života ljudi koji će ih koristiti.“
Da li i sada poslije dužeg vremena boravka u afričkim plemenima i suživota s njihovim stanovnicima dijelite isto mišljenje i odnos prema arhitekturi (stvaranju prostora)?
Oni koji su izgradili plemenske prostore su kroz vrijeme i rituale iskovali odnos prema zemlji koji se zasnivao ne samo na dubokoj vezanosti za nju, već i na daleko suptilnijoj intuiciji – ideji da je samu zemlju u postojanje udahnula ljudska svijest. Planine, rijeke i savane nijesu se doživljavale kao nežive, kao puki rekviziti na sceni na kojoj se odvija ljudska drama.
Za pleme je zemlja živa, dinamična sila koju je ljudska mašta prihvatila i transformisala. Ovaj osjećaj pripadnosti i recipročnosti, ovaj duh mjesta, prepoznajemo i u drugim kulturama, pa i našoj.
To sugeriše nešto što svi osjećamo, ali rijetko priznajemo, činjenicu da arhitektura ima i neposredne posljedice i trajne implikacije. Svi slavimo njeno čudo, ljepotu prostora koja nas pokreće i uzmičemo onim izgrađenim u groznici nesvijesti.
Arhitektura se ne tiče fizičkih okvira prostora, već ljudi. Razgovor s onima koji su skromno slušali sva naša čula, sugeriše da postoji način da delikatnim oblicima, funkcionalnim i značajnije, usklađenim s osovinom duha, inspirišemo jedan novi pristup.
Sara Stojkanović: Moja Afrika
Šta je bilo presudno da profesionalni put, kao arhitektica, kao i vaš humanitarni rad vežete za Afriku?
Prethodno je pomenuto: Arhitektura se ne tiče fizičkih okvira prostora, već ljudi. Momenat koji izmiče naučnom shvatanju stvari. Da približim: Nijesmo dozvolili da krčag bude njegova praznina. Jednako, arhitektura dobija život i svrhu tek kada je naseljena i iz korijena transponira izvorna ljudska iskustva.
U kontekstu rada s ugroženim ili autohtonim zajednicama, arhitekta je stavljen pred najveći test svog poziva: Kako objasniti arhitekturu zajednici koja nikada nije čula za ovaj pojam? Međutim, tada dobija pravu povratnu informaciju, jer će takav korisnik imati senzorni odgovor i reakciju na uslove života u datom prostoru, odnos svjetla i sjenke, mikroklimu, materijalizaciju i slično.
Koje predrasude ljudi s našeg podneblja imaju vezane za Afriku? A šta zapravo jeste po vama Afrika?
Afrika je kaleidoskop boja, zvukova i mirisa. Priroda nije samo pozadina ljudskih aktivnosti, ona je sastavni dio samog života. Ljudi žive u skladu sa svojim okruženjem, prilagođavajući se njegovom ritmu i zahtjevima. Prostor i vrijeme su fluidniji, manje kruti koncepti, diktirani takvim prirodnim ritmom.
U Evropi je ideja vremena i odnosa strukturisana i regulisana, a takav stalni pritisak traži dnevne podsjetnike i napore adaptacije čovjeka, jer je manje svojstven ljudskom duhu.
Šta vas je posebno fasciniralo u kulturi afričkih plemena?
Model susretnog kreiranja, i to ne samo životnog prostora. Sastoji se ujedno od skromnosti pred prirodnim zakonima i priznavanju veličanstvenosti stvaralaštva u svakom pojedincu.
Građenje kuće je tako uvijek novo stvaranje doma ovim nomadima, a sađenje drveta akacije na trenutnom prebivištu – mjesto za odmor i učenje nekom sljedećem plemenu i djetetu koje neće sresti. Dalje prevedeno u praksu, arhitektura počinje slušanjem i iskrenošću. Moramo dizajnirati prostore kao žive organizme.
Istraživač, humanista, avanturista… šta vas dominantno opisuje?
Ukoliko kažem da sam “stvaralac”, “prevodilac”, “osnivač”, nabrajaću razumljive uloge kroz koje definišemo svoje vrijeme. U tim okvirima, povlačimo granice koje grade našu ličnost i sigurnost.
Humanitarni poziv je za mene uvijek bio kondenzacija, intenziviranje, sočivo. Više od drugih polja, pokazao je da te granice jedino odvajaju moguć potencijal od nas samih.
Koju njihovu poslovicu, izreku, običaj biste odabrali za kraj razgovora i kao poruku našim čitateljkama?
“Tvoja kuća neće biti sidro nego jarbol.
Ne savijaj svoja krila da možeš da prođeš
kroz vrata, niti savijaj svoju glavu da ne
udara o plafon, niti se plaši da dišeš da
zidovi ne popucaju i padnu.
Ne prebivaj u grobnicama koje su mrtvi
načinili za žive.
I iako je veličanstvena i sjajna, tvoja kuća
neće čuvati tajnu niti će zakloniti tvoju
čežnju.
Jer ono što je bezgranično u tebi prebiva u
nebu, čija su vrata jutarnja izmaglica, a čiji
su prozori pjesme i tišina noći.”
Ovi stihovi dijeljeni su u selu Engotukoiti u toku izgradnje UMHO centra Ormame za regenerativni razvoj Maasai plemena, Tanzanija.
Afrika je kaleidoskop boja, zvukova i mirisa. Priroda nije samo pozadina ljudskih aktivnosti, ona je sastavni dio samog života – Sara Stojkanović
Razgovarala: Marina Strugar
Objavljeno u magazinu Ljepota&Zdravlje br. 159, izdanje za oktobar/novembar 2024