Karijerno iskreno s Jelenom: Nikad nije kasno, ali jeste drugačije
Karijerno iskreno s Jelenom: Nikad nije kasno, ali jeste drugačije
Kolumna: Jelena Rajković
Mentor za promjenu karijere | Kouč za lične ciljeve
Kroz rad sa klijentkinjama sve češće čujem istu rečenicu, samo sa različitim brojem godina ispred: “Imam 34, imam 42, imam 51, zar nije kasno da počinjem nešto novo?”
Odgovor je kratak: nije. Ali nije ni isto kao u dvadesetim, i upravo o toj razlici želim da pričam.
U tridesetim obično najviše pritiska osjećamo zbog uloženih godina. Tu je diploma, tu je pet ili osam godina u istoj struci, i pitanje da li ih sada “bacamo”. U četrdesetim se tome pridodaju obaveze, krediti, porodica, i potreba da sve bude sigurno. U pedesetim najčešće čujem strah da nas tržište više neće vidjeti. Svaka decenija nosi svoje sumnje, i svaka od njih je razumljiva.
A ipak, ono što vidim u praksi jeste da žene u kasnijim godinama imaju nešto što dvadesetogodišnjakinje nemaju: znaju šta ne žele. Znaju kako izgleda posao koji ih troši, znaju šta im je važno, znaju kako se radi u timu, kako se podnosi pritisak, kako se pregovara. Sve to ide s tobom u novi pravac. Iskustvo se ne briše kad promijeniš struku, ono samo dobije novo mjesto.
Sumnja u sebe je u ovoj priči gotovo neizbježna. Pitaš se da li si dovoljno dobra, da li će te neko ozbiljno shvatiti, da li ćeš biti početnica pored mlađih kolega. Reći ću ti iskreno, i ja bih se pitala. Ali sumnja ne znači da je odluka pogrešna. Često znači samo da ti je stalo.
Ako ovo čitaš uz kafu i negdje između redova prepoznaješ sebe, želim da ti kažem nekoliko stvari. Nisi zakasnila. Nisi nezahvalna zato što želiš više od posla koji ti je godinama bio dovoljan. I nisi jedina koja se u 35. ili 40. godini pita da li je u redu poželjeti nešto drugo. Tvoje godine nisu prepreka, one su dokaz da znaš ko si, šta možeš da podneseš i šta ti je zaista važno. Ne počinješ od nule. Počinješ od svega što si do sada izgradila, samo sa jasnijom slikom o tome kuda želiš da ideš.
Ono što u ovakvim situacijama zaista pomaže je konkretan plan, a ne čekanje savršenog trenutka:
Prvo, napravi popis onoga što već znaš i umiješ, i to konkretno: vještine, projekti, rezultati. Većina žena sa kojima radim podcijeni taj spisak.
Drugo, razgovaraj sa ljudima koji već rade ono što te zanima. Jedan iskren razgovor vrijedi više od mjesec dana čitanja o toj profesiji.
Treće, kreni malim koracima. Kurs, volontiranje, projekat sa strane. Ne moraš sjutra dati otkaz da bi počela da mijenjaš pravac.
I četvrto, nemoj sve to da radiš sama. Okruži se pravim ljudima, onima koji vjeruju u tebe i koji te guraju naprijed. Ne stidi se da pitaš za preporuku, za konekciju, za kontakt nekoga ko radi ono što tebe zanima. A kad je u pitanju sama promjena, pronađi pravog mentora koji će te voditi kroz nju. Mentor može da ti pokaže vještine koje sama ne primjećuješ, da ti pomogne da formulišeš priču o sebi na CV-u i na razgovoru, i da plan podijeliš na korake koji su izvodljivi uz posao i obaveze.
Karijerna promjena u kasnijim godinama nije nemoguća, nije ni lagana, ali je potpuno realna. Najčešće je dijeli od tebe samo jedan prvi korak, onaj koji odlažeš dok čekaš da bude “pravo vrijeme”. A pravo vrijeme, iskreno, rijetko dođe samo od sebe.