Tamara Rađenović, zvijezda čarobnih nota
Tamara Rađenović, poznata operska umjetnica koju je čuveni Forbes stavio na listu 30 najperspektivnijih ličnosti Evrope mlađih od 30 godina u oblasti kulture i umjetnosti otvoreno govori o početku svoje karijere, priznaje da je radoholičarka, i da je veoma emotivna. Otkriva da je njena misija da klasičnu muziku predstavlja kroz moderniji način i ide ka cilju koji želi, a to je globalni influens kroz kulturu
Svi koji poznaju Tamaru Rađenović reći će vam da je ona vrhunski profesionalac koji se lako nosi s novim izazovima. Operska diva, koja osvaja svjetske scene i publiku svojim glasom i gracioznom ljepotom, uživa u svojoj profesiji, kao i životu. Posljednji mjeseci na poslovnom planu su za Tamaru bili veoma radni i uspješni.
‘’Trenutno su aktuelni moji posljednji projekti, a to su premijere tri spota za numere ‘’Por una cabeza’’, himnu Crne Gore i himnu Evrope. Na njima sam radila ovog ljeta. Sva 3 spota su predstavljena tokom oktobra i doživjela su zaista lijep uspjeh. Spot za pjesmu ’’Por una cabeza’’ koji je rađen u produkciji Vissi d’Arte management sada već ima skoro 2, 4 miliona pregleda na YouTube-u što je zaista za mene sjajan uspjeh.
U januaru 2024. će biti hit mjeseca na CMUSIC britansko kanadskoj televiziji koja se prikazuje u 154 zemlje svijeta i tu tek očekujem nove slušaoce širom svijeta. Spotove za himne Crne Gore i EU sam snimila u produkciji nacionalne televizije RTCG i imam čast da njihov program počinje i završava se mojim izvođenjima svakog dana.
Generalno, moja misija je da klasičnu muziku predstavljam kroz malo moderniji način, a i dalje se držeći klasičnih okvira tehnike pjevanja. Znači da polako idem ka cilju koji želim a to je globalni influens kroz kulturu. Tu je i sada već tradicionalni novogodišnji koncert na Kolarcu sa 80 članova orkestra i hora, kaže Tamara na početku razgovora.
Tamara Rađenović: Ljepota i talenat koji su opčinili cijeli svijet
Veoma ste angažovani u posljednjem periodu. Koliko se to odražava na vaš lični prostor i vrijeme koje posvećujete sebi i bližnjima? Imaju li drugi razumijevanja za vaše obaveze?
Svi bliski ljudi oko mene navikli su se na činjenicu da sam malo zahtjevan prijatelj pred neke posebne datume kao što su nastupi ili generalno moj plan rada tokom radnih dana i vikenda. Ja sam vječiti multi tasker tako da dok pišem mailove, držim masku za lice, dok sam na manikiru slušam snimljen coaching sa mentorom… Moram da kažem da najviše od svega volim kada sam u dobroj rutini i organizaciji i kad sam non stop zauzeta. To mi zaista najviše prija i tada sam najsrećnija.
Da li ste takav pristup poslu usvajali postepeno? Da li sebe smatrate radoholičarkom?
Smatram sebe velikom radoholičarkom i potpuno beskorisnom kada ne radim. Takav pristup poslu usvojila sam od malena jer dolazim iz zaista veoma radne porodice koja funkcioniše po istom principu – rad nas pokreće.
Vaš rad se pozitivno ocjenjuje, da li se katkad sretnete s negativnim komentarima i kako reagujete na njih?
Interesantno pitanje! Moram da priznam da sam neko ko ima sreću da ima mnogo podrške i da primam lijepe komentare generalno. Međutim, naravno, susretnem se i sa negativnim. To je potpuno normalno. Baviti se umjetnošću bilo kojom znači biti izložen dobrovoljno kritikama – i pozitivnim i negativnim. Srećom, na konstruktivne kritike reagujem jako dobro a na bilo koje negativne koje mi ne unose nikakvu inspiraciju da nešto sebe poboljšam, potpuno zanemarim. Prosto me ne dotiču iskreno…U suprotnom bih smatrala da nijesam za ovu profesiju.
Pomogla mi je mnogo, što se tiče moje profesije prvenstveno. Shvatila sam vremenom kako funkcioniše moj glas, koliko mogu, koliko trenutno ne mogu ali ću moći, da cijenim svaki napredak koji napravim i da tačno znam koliko mi je vremena potrebno da budem bolja u nekoj kompoziciji koju izvodim.
Osim toga, počela sam kroz sav taj proces i sebe više da cijenim i volim jer znam (a vjerujem da će to saosjetiti i drugi umjetnici ako budu čitali ovaj intervju) koliko sam na sebi radila, nalazila načine da odgonetnem tajne glasa, tog nevidljivog instrumenta koji je toliko usko povezan sa našim mislima, osjećanjima, određenim stanjima…. Što se tiče generalno života, ne mogu da kažem da sam na istom nivou. Mislim da još uvijek neke stvari učim o sebi…
Kako ste sve radili na sebi – na boljem razumijevanju sebe, međuljudskih odnosa i svijeta?
Život u Londonu zaista me je promijenio kada je o tim stvarima riječ. Prosto naučite da morate da poštujete svačije mišljenje. Iako možda neko misli i radi nešto potpuno dijametralno suprotno od vas naučite kako da se nosite s tim situacijama… A ja sam sebi još uvijek neka vrsta misterije (osmijeh).
U kojoj mjeri ste emotivni i da li vam emotivnost katkad odmaže u životu?
Smatram da sam veoma emotivna i da je to s jedne strane divno jer sam umjetnik i jedino kroz emocije mogu da dočaram osjećanja svih kompozitora čija djela izvodim. Međutim, s druge strane, jako mi teško pada da gledam neke događaje u svijetu i lično me pogode nemoćni ljudi koji ne mogu da se zaštite, kao i životinje…
Kada ste krenuli u osvajanje svjetske scene bili ste veoma mladi, koliko vam je bilo teško i šta je uopšte na vas uticalo da se osmjelite na taj korak?
Moram da priznam da sam ja uvijek imala veliku podršku svoje porodice da bih mogla da za početak pođem u inostranstvo i da se tamo školujem i da krenem da se bavim isključivo umjetnošću za koju sam školovana. Sa 17 sam pošla u Ljubljanu, a sa 18 u London. Ja nemam alternativu, iako imam i druge talente. A, možda je to pokretač da sam stalno aktivna i vrijedna. Zahvalna sam na toj podršci jer je bitno da neko vjeruje u vas i sačeka s vama taj momenat kada dalje možete sami i da možete da živite od ove ne baš lake profesije.
Koliko poziv koji ste odabrali nosi sa sobom stresa? Kako se nosite s tim?
U kući sam naučila da se riječ stres zamjenjuje sa sentencom to mi je posao! Ako to tako definišete u glavi onda je stres sveden na minimum. Ovo je jedna nepridvidiva i neizvjesna profesija i zato morate imati jaku mentalnu snagu. Smatram da se to postiže samodisciplinom a ja redovno idem na treninge kako napolju tako i u teretani, imam dnevne rutine i to je način da se odagnaju neke, što bi rekli teške misli. Mnogo više je radosti nego stresa jer ja ne bih mogla da živim bez pjevanja.
Odlučili ste da živite i radite na dvije adrese – Crna Gora i London. Da li smatrate to dobrom odlukom i da li to doživljavate kao prednost?
Moj umjetnički dom je London i platforma odakle gradim svoju karijeru. U Crnu Goru dolazim kada me pozovu i nadam se da će tih poziva biti i da ću konačno imati jedan svoj veliki solistički koncert koji se nije desio od 2019. kada sam nastupala na Grad Teatru u Budvi i na Kotor Artu. Inače, u Crnoj Gori snimam svoje spotove dok boravim ljeti i na taj način promovišem najljepšu mediteransku zemlju na svijetu.
Šta je vaš plan za buduće godine? Kakva će biti i šta će raditi Tamara Rađenović za 10, 20, 30 godina? 🙂
Za 10 godina se zamišljam kao neko ko će biti na turneji svuda po svijetu i da će moja porodica moći da bude sa mnom. Za 20 godina se vidim kao neko ko će pored karijere biti u mogućnosti da pomaže mladim umjetnicima i voljela bih da se bavim humanitarnim radom pored muzike. A, za 30 godina… Hmmm.. Tada ću vjerovatno tek potpuno da uživam u životu na pravi način (smijeh). Šalu na stranu, ali sam sigurna da ću se s osmijehom na licu prisjećati svih poteškoća i izazova kao i lijepih momenata iz rane mladosti.
RAZGOVARALA: MARINA STRUGAR
FOTO: NIKOLA VULIKIĆ
MAKE UP: NINA ANDRIJAŠEVIĆ
GARDEROBA: BORIS ĆALIĆ
Objavljeno u časopisu Ljepota&Zdravlje br. 154, decembar 2023/januar 2024.